Zovem se Mirjana. Imam 46 godina. Bila sam voljena… jednom. Imala sam čovjeka koji me gledao kao najvrijednije na ovom svijetu. A onda, u jednom trenutku, sve je nestalo. Otišao je. Zauvijek.

Od tada – deset godina tišine. Deset godina bez ruke na ramenu, bez glasa koji šapuće: “Tu sam.” Naučila sam da kuvam za jednu osobu. Da pričam sama sa sobom. Da plačem tiho da me niko ne čuje.

Ali više ne mogu. Ne želim.

Ne tražim bogatstvo. Ne tražim bajku. Samo toplu reč, pogled bez osude, zagrljaj koji ne pušta lako.

Ako si čovjek koji zna kako izgleda prava praznina… i želiš da je ispuniš – možda sam baš ja ta koja ti treba.

Zovi me Mirjana. Možda mi srce opet zakuca jače.