Čim kažem da bih radije upoznala muškarca od pedesetak godina, netko se nasmije i pita je li uvjet da ima kuću. Nije. Uvjet je da se ne naljuti zato što sam nakon kasne smjene zaspala, umjesto da do dva ujutro dokazujem koliko mi je stalo. Imam 32 godine, zovem se Petra i svoju stanarinu, režije i putovanja kući plaćam sama.
Odrasla sam u okolici Osijeka, a posljednje četiri godine živim u Belgiji, nedaleko od Antwerpena. Radim u skladištu, u smjenama. To nije život s razglednice: nekad me bole noge, nekad prespavam pola slobodnog dana, a nekad mi je najveći uspjeh što sam skuhala ručak za dva dana unaprijed. Ipak, imam redovitu plaću, učim nizozemski i polako uređujem život onako kako meni odgovara.
Nisam se udavala, ali jesam bila zaručena. Prsten sam vratila prije nešto više od godinu dana. Nije bilo jedne velike scene nakon koje je sve postalo jasno. Bilo je puno manjih: prigovori zbog kolega, ljutnja kad želim sama posjetiti prijateljicu, pitanja zašto mi je posao toliko važan. Kada smo razgovarali o budućnosti, podrazumijevalo se da ću se ja preseliti, promijeniti posao i prilagoditi. Njegovi planovi bili su planovi, a moji su nekako uvijek bili prijedlozi.
Ne mislim da su svi muškarci mojih godina takvi niti da stariji automatski znaju voljeti. Znam ljude od pedeset koji se ponašaju neozbiljnije od dvadesetogodišnjaka. Ali privlači me muškarac koji poznaje sebe, ne natječe se sa mnom i može mirno reći što želi. Ako ima između 45 i 55 godina, razveden je ili nikad nije bio u braku, to mi samo po sebi nije prepreka. Važno mi je da je doista slobodan.
Imam i granice koje ne želim skrivati iza pristojnog osmijeha. Ne bih odmah dala otkaz da nekome budem stalno dostupna. Ne bih nakon mjesec dana veze preuzela cijelo njegovo kućanstvo. A ako ima djecu, očekujem da prema njima bude odgovoran i da naš odnos ne gradi tako što će njih zanemariti. Ne tražim čovjeka bez obveza. Tražim čovjeka koji iskreno kaže kakve obveze ima.
Najjednostavnije bi bilo da živi u Belgiji ili dovoljno blizu da se možemo redovito viđati. Mogla bih upoznati i nekoga iz Hrvatske, ali ne bih mjesecima gradila vezu samo na porukama i obećanjima o susretu koji se stalno odgađa. Prvi razgovori, videopoziv i dogovoren susret na javnom mjestu meni su mnogo uvjerljiviji od velikih riječi već druge večeri.
Volim kada muškarac ima smisla za humor i kada se ne mora svaka razlika u mišljenju pretvoriti u borbu. Mogu sama nositi vrećice i rezervirati kartu. Lijepo bi mi bilo imati nekoga tko će se sjetiti kada radim rano i ostaviti me da spavam, pa me poslije pitati kako je prošao dan. Ako je takav čovjek osamnaest godina stariji od mene, ne vidim zašto bi tuđi komentari unaprijed odlučili da se ne smijemo ni upoznati.
Kolika razlika u godinama vam je prihvatljiva kada oboje žele ravnopravan odnos?