Nisam rekla da se udajem. Nisam čak rekla ni da sam nekoga upoznala. Za porodičnim ručkom samo sam spomenula da mi ponekad nedostaje da imam s kim prošetati navečer. Jedna rođaka me pogledala preko stola i upitala zar me nije stid. Ušutjela sam, a tek sam se kod kuće naljutila na sebe što nisam odgovorila da samoća nije dokaz ljubavi prema čovjeku kojeg više nema.
Ja sam Aida iz Tuzle, imam 53 godine i šest godina sam udovica. Sa suprugom sam provela gotovo pola života. Imali smo običan brak, sa lijepim danima, računima, nesporazumima i pomirenjima. Ne želim od naše prošlosti praviti bajku, ali ne želim ni da je umanjujem. Bio je važan dio mog života i ostat će to, bez obzira na ono što me još čeka.
Radim u školskoj kuhinji. Moj dan počinje rano, dok je u haustoru još tišina, i do podne već imam osjećaj da sam odradila dva radna dana. Na poslu uvijek neko nešto pita, lonci zveckaju, kolegice se zadirkuju i bude smijeha. Onda dođem kući, spustim kesu na sto i čujem samo frižider. Nisam svaki dan tužna. Nekada mi mir baš odgovara. Ali ima večeri kada bih rado zamijenila televizor za običan razgovor.
Imam odraslu kćerku koja živi odvojeno i vodi svoj život. Čujemo se redovno, dolazi mi, pomažemo jedna drugoj. Ne želim da se osjeća obaveznom da svaki slobodan sat provede sa mnom. Ona me prva ohrabrila da izađem među ljude. Rekla mi je da ne moram odmah tražiti veliku ljubav, nego da smijem početi od toga da mi nečije društvo prija.
Ne bih žurila sa zajedničkim stanovanjem, dijeljenjem novca ili obećanjima za cijeli život. Imam svoj mali stan, posao i navike koje su mi pomogle da ponovo stanem na noge. Voljela bih upoznati slobodnog gospodina približnih godina ili malo starijeg, koji razumije da bliskost ne nastaje zato što smo razmijenili deset poruka. Može i on imati djecu, bivši brak ili vlastiti gubitak. Bitno mi je da za novu osobu zaista ima prostora u svom životu.
Ne očekujem da neko zauzme mjesto mog supruga. To mjesto nije konkurs na koji se prijavljuju novi ljudi. Želim drugačiji odnos, sa čovjekom kojeg ću upoznati takvog kakav je sada. Neko voli izlete, neko baštu, neko sjedenje uz kafu. Ja bih voljela da zajedno odemo na pijacu, da se nasmijemo nekoj sitnici i da plan za nedjelju ne pravim uvijek sama.
Vjerovatno bi se opet našao neko da kaže kako sam mogla sačekati ili kako to izgleda u mojim godinama. Samo ne znam šta tačno čekam ako svaku svoju želju prvo moram opravdati ljudima koji navečer odlaze svojim partnerima. Uspomene ne namjeravam baciti. Ali ni ostatak života ne želim provesti tako da se izvinjavam zato što još imam potrebu nekoga zagrliti.
Treba li porodica imati pravo glasa kada udovica ili udovac požele novu vezu?