Sve sam u Njemačkoj stekla svojim radom, ali prazan stan u Minhenu ne može zamijeniti toplu bosansku riječ

Moje ime je Senada, imam 52 godine i već tri decenije živim i radim u Minhenu. Došla sam davnih devedesetih, praktično sa jednom torbom i suzama koje nisam smjela pokazati roditeljima kad su me ispraćali iz rodne Krajine. Radila sam, gradila, borila se i danas mogu ponosno reći da sam stvorila stabilan, lijep život. Imam svoj krov nad glavom, stalan posao, kćerka je odrasla i ima svoju porodicu, a ja sam prije četiri godine ostala razvedena nakon dugog, ali odavno ugašenog braka.

Ipak, u tuđini čovjek najbrže shvati koliko materijalno malo znači kad naveče legneš u tišinu. Njemački red i mir su dobri za posao, ali duša mi je ostala dole.

Fali mi onaj naš smijeh, kafa koja se ne pije s nogu, razgovor bez ustezanja i čovjek koji razumije kroz šta smo sve prošli da bismo danas stajali na nogama. Nisam žena za avanture niti gubljenje vremena. Znam kuhati, volim uredan dom, ali volim i otići na more, sjesti u auto i doći u Bosnu čim uhvatim slobodne dane. Izgledam pristojno, držim do sebe i vjerujem da žena u pedesetim može biti i privlačna i mudra.

Tražim zrelog, ozbiljnog i poštenog muškarca od 50 do 62 godine — bilo da živi ovdje u dijaspori (Njemačka, Austrija, Švicarska) ili je dole u domovini, a spreman je za iskrenu vezu i mirnu luku. Bitno mi je samo jedno: da je čist u glavi, slobodan, bez tereta prošlosti i da mu fali iskrena žena koja zna poštovati partnera.

Ako si i ti sit samoće i želiš da starost dočekamo s osmijehom, a ne u tišini — javi se, možda je naša priča tek počela.