Ja sam Martina. Imam 42 godine, radim kao racunovotkinja i imam 110 kila. I da, znam – prva recenica je vec mnogima problem. Danas ljudi kliknu “lajk” samo na ono sto je vitko, utezano, filtrirano. A kad im kazes da si zena koja nosi kilograme i ponosno hoda uspravno – mnogi se nasmijese s podsmijehom. Ali neka. Ja sam naucila zivjeti s tim.

Znas sto? Ja nisam broj na vagi. Nisam “plus size”, nisam “malo jaca”, nisam “simpaticna” zato jer sam deblja. Ja sam zena koja zna kuhati, smijati se, voljeti, raditi, pomagati drugima, i da – plakati kad nitko ne vidi. Radim uredski posao, svaki dan se borim s brojevima, a navecer s mislima. Kad zatvorim laptop, najvise mi fali – dodir. Onaj pravi, iskren, koji ne broji kalorije nego otkucaje srca.

Lagala bih kad bih rekla da me ne boli kad cujem: “Dobra si, ali…” To “ali” je najteza rijec za svaku zenu koja se osjeca kao da nije dovoljno lijepa za drustvo koje voli plitko. Meni ne treba netko tko ce me spasiti. Treba mi muskarac koji ce me voljeti ovakvu kakva jesam, jer ja ne glumim. Kad volim – dajem sve. Kad padnem – ustanem. I kad vjerujem – vjerujem do kraja.

Ne nosim kratke haljine ni duboke dekoltee, ali imam ono sto mnoge “savrsene” nemaju – dusu koja grije. Voljela bih upoznati muskarca koji zna gledati ocima, a ne mobitelom. Koji nece pobjeci jer ne nosim konfekcijski broj 38. Ako si taj koji trazi stvarnu zenu, a ne ideal iz reklame – mozda smo se konacno pronasli.