Zovem se Ivana, imam 33 godine i često čujem da sam “previše ozbiljna”, da se “teško opuštam”, da bih “trebala biti malo lakša”. U prijevodu – nisam laka, i zato sam sama. Danas je postalo čudno ako žena zna što želi, ako ne pristaje na polovične stvari i ako se ne smije na svaku praznu rečenicu. Ljudi kažu da sam zahtjevna, ali ja samo želim ono što bi trebalo biti normalno – iskrenost, pažnju i nekog tko zna što znači prava žena.

Ne zanimaju me poruke bez smisla, muškarci koji nestaju kad postane ozbiljno, ni oni što misle da je ljubav igra u kojoj uvijek netko mora izgubiti. Znam koliko vrijedim i ne tražim ništa što sama ne mogu dati. Ne treba mi sponzor, ni bajka, ni obećanja – samo miran pogled, topla riječ i onaj osjećaj kad znaš da si nekome važan.

Radim svoj posao, vraćam se kući sama, kuham za jednu osobu, pijem kavu u tišini. Naučila sam da tišina nije uvijek neprijatelj, ali ponekad zna postati preteška. I nije da ne mogu bez nekoga – mogu. Samo više ne želim. Jer život ima više smisla kad imaš s kim podijeliti i dobru i lošu vijest, kad znaš da te netko čeka, makar samo da pita jesi li stigla kući.

Danas svi traže nešto savršeno, a savršenstvo ne postoji. Ljepota nije u izgledu, nego u načinu na koji netko gleda kad govoriš, u tome da zna slušati, da ne glumi, da ne igra uloge. Mene ne zanima privremena pažnja, nego onaj pravi mir koji donosi čovjek koji zna da prava žena ne mora biti laka, samo iskrena.

Zato i dalje vjerujem. Jer ako postoje muškarci koji znaju što znači poštenje, onda možda postoji i netko tko će prepoznati mene. Ne zato što sam savršena, nego zato što sam stvarna. A stvarne žene, koliko god ih bilo teško voljeti – vrijede.