Ja sam Ivana, imam 46 godina i dolazim iz Hrvatske. Razvedena sam vec nekoliko godina, imam jedno dijete i ponosim se time sto sam sve prosla sama. Nisam trazila sazaljenje, nisam kukala, samo sam gurala naprijed jer majka mora. A opet, kad danas kazes da si razvedena i da imas dijete, mnogi te gledaju kao da si obiljezena.

Muskarci se prave hrabri, a kad cuju da imas dijete – povuku se. Kao da trazim oca za svoje dijete, a ne covjeka za sebe. Ne trebam nikog da mi placa racune, sve to radim sama. Samo bih voljela nekog kraj koga ne moram biti jaka svaki dan. Nekog kome mogu pustiti da me zagrli kad mi se vise ne moze boriti.

Danas svi traze idealne, bez proslosti, bez mana, bez rana. A ja ne zelim da glumim da sam savrsena. Moja proslost me naucila da volim stvarno, da cijenim mir i da ne trosim vrijeme na lazne price. Nisam ni hladna ni zatvorena – samo pazim kome otvaram srce.

Mozda nisam vise u godinama kad te svi gledaju, ali jos vjerujem da prava ljubav ne pita za godine ni papire. Samo treba dvoje ljudi koji hoce jedno drugo iskreno. A ja jos hocu. Jos mogu voljeti, jos imam topline u sebi. Samo cekam da dodje onaj koji to zna prepoznati.