Danas svi trče za novcem i iluzijama sa interneta, a niko nema vremena sjesti i pitati čovjeka: „Kako ti je na duši?“

Čudno je ovo vrijeme postalo. Ljudi su stalno u nekoj žurbi, gledaju u ekrane, broje tuđe kvadrate i automobile, a duše praznije nego ikad. Zaboravilo se šta znači sjesti pred kuću u smiraj dana, popiti pravu domaću kafu bez gledanja na sat i razgovarati s nekim ko te zaista čuje.

Moje ime je Dženana. Imam 49 godina, živim malo izvan grada, na svom porodičnom imanju gdje imam čist zrak, veliku baštu, cvijeće i mir koji sam sama sebi stvorila. Iza sebe imam jedan brak koji je davno završen kad sam shvatila da ne možemo dijeliti iste vrijednosti. Nisam ogorčena, niti mrzim muški rod — naprotiv, vjerujem da na ovom svijetu još uvijek ima čestitih ljudi.

Radim, samostalna sam i sve oko kuće držim pod konac. Znam napraviti i najbolju pitu, ali znam i sjesti za volan, otići do grada, na izlet ili u pozorište. Ne tražim nikoga da me izdržava, niti podnosim lijenost i prazna kafanska obećanja. Tražim zrelog, ozbiljnog i ostvarenog čovjeka od 50 do 62 godine — domaćina koji cijeni porodični mir, poštenje i toplu riječ. Nekoga ko je možda radio u dijaspori pa želi mirne penzionerske dane u rodnom kraju, ili čovjeka koji živi u Bosni i Hercegovini a umoran je od hladnih zidova i samoće.

Mogu ponuditi poštovanje, osmijeh kad se vratiš kući i ruku podrške u svakom danu.

Ako prepoznaješ ovu vrstu mira i ako ti fali iskrena, stabilna žena s kojom je svaki dan pun razumijevanja, javi se kratkom porukom. Možda je vrijeme da zajedno skuvamo tu prvu kafu.