Zovem se Belma, imam 42 godine i vec godinama radim kao pekarka. Moj dan pocinje kad vecina jos spava. Mijesim tijesto, pecem hlebove, krofne, kifle… svi mirisi koje drugi vole i s kojima pocinju dan.

A ja? Ja vec dugo dan pocinjem sama i zavrsavam sama. Prije pet godina sam se razvela. Nije bilo suza, nije bilo buke – samo tiha odluka dvoje ljudi koji vise nisu imali sta da podele. Od tada sam sama. Navikla sam na tisinu ujutro. Ali nikad se nisam navikla da nemam s kim da podelim svoju tisinu.

Nisam zahtjevna. Ne trazim bogatstvo, ne sanjam bajku. Sanjam samo da se jedno jutro neko nasmije kad me vidi. Da imam kome da kazem “dobro jutro” i “laku noc”. Da imam s kim da popijem kafu kad se vratim iz smjene.

Ako si iskren, sam i zelis zivot pun postovanja, osmeha i mirnog zajednistva – mozda si ti taj kojeg cekam.

Ne mogu vise sama kroz zivot. Ako si covek koji zna vrednost srca, ne propusti sansu da mi pises.