Zovem se Zorica. Imam 36 godina. Cijeli zivot slusam price kako treba da budem jaka, da ne pokazujem bol, da cutim i guram dalje. I jesam jaka. Ali niko ne vidi da me iznutra boli.

Romkinja sam. I kao da je to danas prokletstvo. Nisu me gledali kao zenu, vec kao pripadnicu naroda koga se mnogi srame. Mnogi me izbjegavaju, presude prije nego progovorim. A ja… ja samo zelim da budem voljena. Kao i svaka druga zena.

Nisam losa, nisam divlja, nisam nevaspitana. Ja samo imam srce koje umije da voli iskreno, potpuno, posteno. Radim, borim se, nisam trazila nista na gotovo. Ali, ljubav… ljubav mi je uvijek izmicala.

Nikad nisam imala nekog da me iskreno zagrli i kaze “s tobom zelim starost”. Uvijek je bilo “mozda”, “vidjecemo”, ili najcesce – nista. Samo tisina. Samo zid.

Ne trazim bogatstvo. Ne trazim savrsenstvo. Trazim samo nekoga kome nece smetati moje porijeklo. Nekoga ko ce gledati mene – moju dusu, moje oci, moju dobrotu.

Ako imas srce koje vidi dalje od predrasuda… ako si covjek koji zna da svaka dusa zasluzuje ljubav – javi se. Mozda je moj glas tih, ali dolazi iz srca koje jos uvijek veruje.

JAVI MI SE NA KONTAKT