Zovem se Stanka, imam 48 godina, i ovo je prvi put da ovako otvoreno pričam o sebi.
Ne zato što volim da pričam svoju priču…
nego zato što me je samoća naučila da ćutanje više nema smisla.
Nekada sam verovala da će moj život izgledati drugačije.
Udala sam se u Italiji.
Mislila sam – to je to.
Da sam našla čoveka sa kojim ću ostariti, deliti jutra, večeri, život.
Ali život ne pita šta mi želimo.
Taj brak se završio…
a ja sam se vratila u Kotor – tiša, zrelija i iskreno, malo slomljena.
I od tada…
prošlo je 18 godina.
Osamnaest godina bez pravog zagrljaja.
Bez poruke „kako si“.
Bez nekoga da me čeka kada se vratim kući.
Radim kao kuvarica.
Ceo život spremam hranu za druge, gledam kako ljudi sede zajedno, smeju se, dele obroke…
A ja?
Ja se vratim kući… i jedem sama.
Najviše bole sitnice.
Jutra kada skuvas kafu – pa nemaš s kim da je popiješ.
Večeri kada bi samo da ispričaš kako ti je prošao dan – ali nema kome.
Tišina koja se uvuče u stan i ne izlazi.
Navikne se čovek na sve… kažu.
Ali ja se nikad nisam navikla na to da budem sama.
Ne tražim savršenstvo.
Ne tražim bogatstvo.
Ne tražim bajke.
Tražim čoveka.
Gospodina.
Nekoga ko zna šta znači biti uz ženu.
Ko neće gledati godine, prošlost, greške…
Već mene – ovakvu kakva jesam.
Želim nekoga sa kim ću popiti jutarnju kafu.
Sa kim ću prošetati.
Sa kim ću ćutati – a da to ćutanje ne boli.
Nekoga ko će biti tu.
Jer posle 18 godina…
shvatiš da ti ne treba mnogo.
Samo jedan pravi.
Ja sam Stanka, 48 godina iz Kotora.
Možda sam dugo čekala.
Ali još uvek verujem…
da negde postoji čovek koji isto ovako sedi sam,
i čeka nekoga kao što sam ja.
Ako postojiš…
javi se. Možda još nije kasno za nas.