Zovem se Sonja, imam 48 godina i živim u Beču. Razvedena sam već nekoliko godina, i kad bi neko sa strane pogledao moj život – rekao bi da mi ništa ne fali. Imam stabilan posao, svoj stan, putujem, brinem o sebi. Ali ono što ne vide – to su večeri kad se svjetla ugase, a tišina u stanu postane glasnija od svega.

Nisam od onih žena koje traže luksuz. Samo toplinu. Samo mir uz nekoga tko zna što znači voljeti. Kad sam bila mlađa, mislila sam da ljubav dolazi sama od sebe. Danas znam – ljubav treba njegovati, čuvati i boriti se za nju. Ali ne možeš se boriti sam.

Ne stidim se što sam sama. Bolje je biti sam nego u lažnom miru. Ali ponekad poželim da me neko zagrli, bez riječi, da samo osjetim da nisam sama na ovom svijetu. Toliko jednostavno, a danas izgleda – najrjeđe.

Možda negdje postoji muškarac koji misli isto. Onaj koji više ne traži savršenu, nego pravu. Onaj koji zna da osmijeh žene vrijedi više od bilo koje materijalne stvari. Ako to čitaš – znaj da te možda čeka žena koja još vjeruje u ljubav, bez igara i maski.