Zovem se Smilja, imam 51 godinu i živim u Kragujevac, u Srbija.
Ja sam udovica.
Život me nije mazio, ali me je naučio da budem jaka i da se oslonim sama na sebe.
Danas radim ono što volim —
šijem i pletem narodnu nošnju.
To je moj posao, ali i deo moje duše.
Od toga živim i mogu reći da sam zadovoljna onim što imam.
„Imam sve… osim nekoga svog“
Imam mir.
Imam svoj posao.
Imam ruke koje rade i srce koje zna da voli.
Ali postoji nešto što mi nedostaje više od svega.
Nekoga pored sebe.
„Najgore je jutro i noć“
Možda dan prođe uz posao i obaveze.
Ali kada se probudiš…
nema nikoga da ti skuva kafu.
Nema nikoga da te pita kako si.
A uveče…
ponovo legneš sam.
To je ono što najviše boli.
„Samoca nije laka“
Ljudi često misle da se čovek navikne na samoću.
Istina je —
ne navikne se nikada.
Samo nauči da ćuti i da ide dalje.
Ali u duši uvek postoji želja da imaš nekoga sa kim ćeš se ispričati, nasmejati i podeliti dan.
„Ne tražim mnogo“
Ne tražim savršenog muškarca.
Ne tražim bogatstvo.
Tražim ozbiljnog gospodina za upoznavanje.
Nekoga ko želi normalan, miran život u dvoje.
Nekoga ko će znati da ceni jednostavne stvari — kafu, razgovor i zajedništvo.
„Možda još postoji neko za mene“
Možda negde postoji muškarac koji isto kao ja ne želi da bude sam.
Možda neko ko zna šta znači poštovanje i pažnja.
Ako postojiš…
javi se.
Možda dvoje ljudi koji su sami mogu zajedno pronaći ono što im nedostaje.