Zovem se Sabina, imam 43 godine. Rođena sam u Bosni i Hercegovini, a već godinama živim i radim u Austriji. Moj posao nije lak. Radim kao čistačica i svaki dan ustajem rano, vrijedno radim i trudim se da pošteno zaradim svoj hljeb. Nije me nikada bilo stid nijednog poštenog posla, jer vjerujem da čovjeka ne određuje zanimanje, nego njegovo srce i način na koji se odnosi prema drugima.

Kada sam bila mlađa, često sam govorila sebi da za ljubav ima vremena. Mislila sam da prvo treba završiti ovo, pa ono, da će pravi čovjek doći kada bude pravo vrijeme. Godine su prolazile, posao je postajao važniji, život je donosio razna iskušenja, a ja sam stalno odlagala ono što je možda bilo najvažnije – da pronađem nekoga s kim ću dijeliti život.

Nikada se nisam udavala. Nekima je to čudno kada čuju, ali jednostavno nisam željela biti u vezi samo da ne budem sama. Uvijek sam vjerovala da je bolje biti sam nego živjeti u nesretnom braku bez poštovanja, povjerenja i ljubavi. Nažalost, danas vidim da vrijeme zaista leti. Tek kada čovjek zastane i pogleda unazad, shvati koliko su godine brzo prošle.

Život u inostranstvu nije onakav kakvim ga mnogi zamišljaju. Ljudi često misle da je dovoljno otići u Austriju i da će sve biti lako. Istina je potpuno drugačija. Radi se mnogo, umor je svakodnevan, a poslije posla često se vraćaš u prazan stan. Imaš posao, imaš obaveze, ali nemaš nekoga kome ćeš ispričati kako ti je prošao dan. Nema nikoga ko će te dočekati s osmijehom ili pitati kako se osjećaš.

Najteže nije raditi. Na posao sam navikla i od njega nikada nisam bježala. Najteže je kada shvatiš da nemaš s kim podijeliti ni lijepe ni teške trenutke. Nekada poželim da zajedno popijemo jutarnju kafu, da odemo u šetnju, da vikendom odemo negdje bez posebnog razloga ili da jednostavno sjedimo kod kuće i razgovaramo. To su male stvari koje danas za mene znače mnogo više od bilo kakvog luksuza.

Ne tražim savršenog muškarca. Takvi ljudi ne postoje, kao što ni ja nisam savršena. Tražim čovjeka koji zna šta znači iskrenost, poštovanje i odanost. Nekoga ko ne igra igrice, ne laže i ne traži prolazne avanture. Želim muškarca koji zna razgovarati kada postoji problem, a ne da okreće leđa čim naiđu prve poteškoće.

Godine su me naučile da su mir i razumijevanje najveće bogatstvo koje dvoje ljudi mogu imati. Danas mi nije važno ko kakav auto vozi, koliko novca ima ili kakvu odjeću nosi. Mnogo mi je važnije da je dobar čovjek, da ima lijepo srce i da zna cijeniti ono što ima. Materijalne stvari dolaze i prolaze, ali karakter ostaje.

Volim jednostavan život. Volim mirne večeri, domaću hranu, iskrene razgovore i ljude koji se ne pretvaraju. Ne volim svađe, ljubomoru, dramu i nepotreban stres. Poslije napornog radnog dana želim da osjetim mir, a ne dodatnu napetost. Vjerujem da život može biti mnogo ljepši kada su dvoje ljudi jedno drugome podrška.

Ne očekujem bajku niti život bez problema. Svako od nas nosi svoje terete, uspomene i razočaranja. Ali vjerujem da je mnogo lakše kada imaš nekoga ko će stati uz tebe, pružiti ti ruku i reći: “Biće sve u redu, zajedno ćemo.”

Možda će neko pročitati ovu priču i pomisliti da je kasno za novu ljubav. Ja ipak vjerujem da nije. Dok god čovjek ima srce koje zna voljeti i dok god postoji želja da nekoga usreći, nikada nije kasno započeti novo poglavlje.

Ako si ozbiljan, iskren i tražiš ženu za pravo upoznavanje, možda baš ova priča nije slučajno došla do tebe. Ne obećavam savršen život, ali obećavam iskrenost, poštovanje, odanost i veliko srce. Voljela bih upoznati muškarca koji želi isto – miran zajednički život, bez laži, bez glume i bez nepotrebnih komplikacija.

Možda smo oboje dugo čekali. Možda smo oboje mislili da ima vremena. A možda je upravo danas pravi trenutak da se upoznamo i damo sebi novu priliku za sreću.

Hvala svakome ko je pročitao moju priču do kraja. Ako si se pronašao u ovim riječima, slobodno mi se javi. Nekada jedna obična poruka može promijeniti cijeli život.