Ja sam Radmila, imam 45 godine i živim u jednom selu blizu Kragujevca. Moj život je jednostavan – jutra počinju s kokoškama, a večeri završavaju uz tišinu. Radim sve sama – kuću, dvorište, drva, baštu… i ne žalim se. Ali kad padne noć, sve mi postane teško. Jer radim, a nemam s kim da podijelim ni ručak ni smijeh.

Kažu mi da sam dobra žena, vrijedna, poštena, ali danas to izgleda nikome ne znači. Ljudi hoće sve lako, hoće gotove žene, a ne one koje se bore svaki dan. Nisam savršena, ali imam srce – i voljela bih da ga neko napokon vidi.

Ne tražim bajku. Samo čovjeka koji zna šta znači prava žena – jednostavna, iskrena, domaćinska. Umorna sam od praznih riječi i lažnih osmijeha. Hoću mir, toplinu i nekog s kim ću dijeliti ono malo što imam – jer kad ima ljubavi, to je više nego dovoljno.