Ja sam Milena. Zivim na selu, daleko od guzve, svetla i lazi. Moj zivot mozda nije glamurozan, ali je stvaran. Ustajem rano, kuvam kafu, hranim kokoske, zalivam bastu. Kad se dan zavrsi, sjednem na klupu ispred kuce i pogledam nebo. I sve je mirno – osim mene.

Nekad sam mislila da ce mi biti lakse sama. Da cu se navici na tisinu, na to da nema kome da kazem “dobro jutro” ili “laku noc”. Ali ne mozes pobjeci od onog sto ti dusa trazi. Mene ne boli sto radim sama, sto sve nosim sama – mene boli sto nemam kome da pricam.

Ne trazim mladost, ni savrsenstvo. Hocu muskarca koji zna vrijednost jednostavne zene. Da razumije sto znaci postenje, sto znaci cutanje kad nema rijeci, i osmijeh kad se sve raspada. Znam da nisam ni prva ni zadnja koja se umorila od lazi i praznih obecanja. Ali jos vjerujem – ima negdje covjek koji hoce isto sto i ja: mir, toplinu i iskrenost.

Zivot na selu naucite da volite male stvari. Da sreca nije u novcu ni u luksuzu, vec u tome da imas s kim podijeliti komad hljeba. Ja sam tu, prava, obicna, ali s velikim srcem. Ne nosim sminku, ne slikam filtere – ali ono sto dajem, dajem iskreno.

Mozda vise nisam mlada, ali jos znam voljeti. I necu se stidjeti da kazem – voljela bih muskarca koji ce znati prepoznati dusu, a ne samo lice.