Ja sam Emina, imam 41 godinu i radim u jednoj maloj pekari. Moj dan pocinje prije nego sto sunce izadje, a zavrsava kasno uvece. Umorna sam, ali svoj posao volim jer mi daje osjecaj da vrijedim. Ljudi svrate, kupe hljeb, nasmiju se i odu. A ja ostanem – sama, medju mirisima svjezih peciva i tisine.

Razvedena sam vec nekoliko godina. Moj brak nije opstao jer sam uvijek davala previse, a dobijala premalo. Kad zena pocne sama da nosi sve, i dom i srce, na kraju shvati da se i ljubav mora zasluziti. Nisam ogorcena, samo sam umorna od lazi i praznih obecanja.

Ne trazim bajku, ni princa na bijelom konju. Zelim normalnog, postenog covjeka, nekoga ko zna sta znaci kad ti zena ustane u pet ujutro i vrati se s posla umorna, ali i dalje ima snage da se nasmije. Zelim nekoga s kim cu dijeliti i jutarnju kafu i kasne razgovore, nekoga kome necu biti samo opcija.

Ako si covjek koji zna da cijeni trud, iskrenost i dusu – mozda sam ja ta koju cekas.