Zovem se Nora, Makedonka sam i trenutno živim u Novi Sad, u Srbija.
Imam 42 godine i iza mene je život pun borbe, tuge i razočaranja.
„Najviše me ubila jedna istina“
Bila sam udata.
Volela sam iskreno i mislila da ćemo zajedno graditi porodicu.
A onda sam saznala da ne mogu da imam decu.
To me je slomilo.
Ali još više me zabolelo ono što je usledilo.
Muž me je skoro odmah ostavio i našao drugu ženu.
Kao da sam preko noći prestala da vredim.
„Zato sam došla u Srbiju“
Posle razvoda nisam više mogla da ostanem tamo gde me sve podsećalo na bol.
Došla sam u Srbiju da pokušam da krenem ispočetka.
Sama.
Bez sigurnosti.
Bez svog doma.
Bez ikoga svog.
„Nemam mnogo, ali imam volju“
Nemam svoj stan.
Nemam bogatstvo.
Radim kao pomoćna kuvarica i borim se pošteno kroz život.
I pored svega nisam izgubila ono najvažnije —
želju da budem srećna pored nekoga.
„Samo želim čoveka koji neće otići“
Ne tražim savršenstvo.
Ne tražim luksuz.
Tražim ozbiljnog muškarca koji će me čuvati, poštovati i biti uz mene kada je teško.
Nekoga kome neće biti važno što ne mogu da rodim dete, nego kakvo srce nosim.
„Želim da budemo podrška jedno drugom“
U ovim godinama čovek shvati da je najvažnije imati nekoga svog.
Nekoga kome ćeš verovati.
Kome ćeš skuvati kafu.
Koga ćeš zagrliti kada život zaboli.
Želim da budemo jedno drugom podrška u svemu.
„Ako postojiš… javi se“
Ako si muškarac koji ne beži od žene kada je teško…
Ako želiš miran život i iskrenu ljubav…
javi se.
Možda baš dvoje slomljenih ljudi mogu zajedno pronaći sreću.
