Zovem se Dragana, imam 43 godine i živim u Kragujevac, u Srbija.
Razvedena sam već 7 godina.
Mnogo toga sam prošla, mnogo toga prećutala.
Ali danas želim da kažem iskreno kako se osećam.
„Radim kao čistačica i ne stidim se toga“
Radim kao čistačica.
Pošten posao, pošten hleb.
Ne stidim se svog rada.
Naprotiv — ponosna sam što zarađujem svojim rukama i što nikome nisam teret.
Naučila sam da poštujem rad više nego prazne priče.
„Živim sama“
Posle razvoda ostala sam sama.
U početku sam mislila da mi to odgovara.
Mir, tišina, bez svađa.
Ali godine prolaze…
i čovek shvati da tišina ume najviše da zaboli.
„Najgore je kada nemaš kome da se vratiš“
Radiš ceo dan.
Umoriš se.
Vratiš se kući…
a tamo nema nikoga.
Nema pitanja „kako si“.
Nema zagrljaja.
Nema oslonca.
I tada shvatiš koliko vredi kada imaš nekoga svog.
„Još uvek sanjam porodicu“
Imam 43 godine.
I dalje verujem da nije kasno.
Želela bih da upoznam ozbiljnog muškarca sa kojim bih provela ostatak života.
I ako nam Bog da…
možda i dete.
Jer neke želje nikada ne prestanu.
„Ne tražim bogatstvo“
Ne zanima me ko koliko ima.
Ne zanimaju me laži ni prolazne priče.
Tražim poštenog čoveka.
Nekoga ko želi dom, mir i iskren odnos.
„Ako postojiš… javi se“
Možda negde postoji muškarac koji isto želi jednostavnu i dobru ženu.
Nekoga ko će ceniti rad, vernost i srce.
Ako postojiš…
javi se.
Možda još nije kasno da dvoje ljudi naprave ono što su dugo čekali.