Zovem se Jovana, imam 52 godine i živim u Norveška.
Danas sam u penziji.
Imam mir, sigurnost i sve što sam godinama gradila.
Ali ono što nemam…
to najviše osećam.
„Izgubila sam muža“
Moj muž je preminuo pre 3 godine.
Sa njim sam delila život, dane, planove.
Kada je otišao…
ostala je praznina koju ništa ne može da zameni.
„Ćerka se udala — i ostala sam sama“
Imam jednu ćerku.
Prošle godine se udala.
Kao majka, bila sam srećna zbog nje.
Ali kada je otišla…
ostala sam potpuno sama.
Bez ijednog glasa u kući.
Bez ikoga da me sačeka.
„Samoca u inostranstvu najviše boli“
Život u Norveškoj je uređen.
Sve funkcioniše.
Ali kada nemaš nikoga pored sebe…
ništa od toga nema pravu vrednost.
Dan prođe u tišini.
Noć još teže.
I svaki put kada legnem…
znam da sam sama.
„Ne želim ovako da provedem ostatak života“
Sada, u ovim godinama, prvi put jasno znam šta želim.
Ne želim da penziju provedem sama.
Ne želim da mi dani prolaze u tišini.
Želim nekoga pored sebe.
„Tražim čoveka za život u dvoje“
Ne tražim savršenstvo.
Ne tražim bogatstvo.
Tražim ozbiljnog gospodina.
Nekoga ko želi mir, poštovanje i zajednički život.
Nekoga sa kim ću podeliti jutro, kafu, razgovor i tišinu.
„Ako postojiš… javi se“
Možda negde postoji muškarac koji isto kao ja ne želi da bude sam.
Možda neko ko zna šta znači izgubiti i ponovo želeti.
Ako postojiš…
javi se.
Možda možemo zajedno učiniti da ovi dani dobiju smisao.