Zovem se Jovana, imam 46 godina i živim u Novi Sad, u Srbija.
Dobar deo života provela sam u Slovenija.
Radila sam, gradila sebe, pokušavala da stvorim stabilan život.
I uspela sam u tome.
Danas imam posao, sigurnost i mogu reći da sam ostvarena kao žena.
Ali postoji jedna rana koju nosim u sebi.
„Dva braka su iza mene“
U životu sam bila dva puta udata.
Oba puta sam verovala da je to zauvek.
Oba puta sam dala sebe iskreno.
Ali ono što je najviše zabolelo je kraj poslednjeg braka.
Ostavio me je jer ne mogu imati decu.
„Nije moja krivica… ali boli“
Znam da u mojim godinama mnoge žene ne mogu da zatrudne.
Znam da je to život.
Ali kada te neko ostavi zbog toga…
to ostavi trag koji ne prolazi.
Ne boli samo to što nemam dete.
Boli to što sam zbog toga ostala sama.
„Vratila sam se u Novi Sad“
Posle svega, vratila sam se u Novi Sad.
Radim kao apotekarka.
Pomažem ljudima svaki dan, razgovaram, savetujem…
i trudim se da budem jaka.
Ali kada dođem kući…
tu počinje tišina.
„Ostvarena sam… ali ne kao majka“
U životu sam mnogo toga postigla.
Imam posao.
Imam stabilnost.
Imam dostojanstvo.
Ali nisam se ostvarila kao majka.
I to je nešto što ću uvek nositi u sebi.
„Ne tražim mnogo“
Danas više nemam velike zahteve.
Ne tražim savršenstvo.
Ne tražim bogatstvo.
Tražim jednog čoveka.
Nekoga ko će biti moja podrška, moja uteha i neko ko će popuniti ovu tišinu.
Nekoga ko neće gledati šta nemam…
već će ceniti ono što jesam.
„Možda još postoji neko za mene“
Možda negde postoji muškarac koji zna šta znači biti sam.
Možda neko ko želi iskren odnos, mir i zajedništvo.
Ako postojiš…
javi se.
Možda dvoje ljudi koji su prošli mnogo toga mogu zajedno pronaći ono što im nedostaje.