Zovem se Jasna zena
Imam 47 godina i živim u Prijepolje, u Srbija.
Nisam ovde rođena.
Ja sam izbeglica iz Bosna i Hercegovina.
Život me nije pitao gde želim — samo me je naučio da moram dalje.
„Počele smo od nule — ja i moja majka“
Danas radim zajedno sa svojom majkom.
Bavimo se jagodama — gajimo ih, beremo i prodajemo na pijaci u Užice.
Nije to lak život.
Ustajanje rano, rad na zemlji, sunce, umor…
ali je to pošten život.
I ponosna sam na to.
„Imala sam ljubav… ali ne i brak“
U životu sam volela.
Imala sam dugu vezu sa čovekom koji je otišao u Holandija.
Mislila sam da ćemo zajedno napraviti život.
Ali putevi su nam se razišli.
On je otišao…
a ja sam ostala.
I tako sam ostala sama.
Nikada se nisam udala.
„Sada se pitam — da li je kasno?“
Kada napuniš 47 godina, počneš drugačije da gledaš na život.
Ponekad se zapitam:
da li je moj voz prošao… ili tek dolazi?
Najviše me zaboli jedna misao —
možda se nikada neću ostvariti kao majka.
To je nešto što sam oduvek želela.
Ali život nije uvek onakav kakav planiramo.
„I dalje verujem u jedno“
Uprkos svemu, nisam izgubila veru.
Verujem da negde postoji čovek koji neće gledati godine, prošlost ili to što nisam imala sreće u ljubavi.
Tražim nekoga ko će biti moja podrška.
Nekoga ko će stati pored mene, a ne ispred ili iza.
Nekoga sa kim mogu da podelim život — i rad i tišinu i sve što dolazi.
„Ne tražim mnogo — samo nekoga svog“
Ne treba mi bogatstvo.
Ne treba mi luksuz.
Imam ruke koje rade, imam život koji sam izgradila.
Samo mi treba jedan čovek.
Ako postoji neko ko želi iskrenu ženu, koja zna šta znači borba, rad i vernost…
javi se.
Možda naš voz tek treba da stigne.