Zovem se Mirsada, imam 42 godine i dolazim iz Bosne. Vec pet godina zivim i radim u Njemackoj. Nisam dosla da trazim luksuz, nego da prezivim. Radim kao cistacica – i ne stidim se toga. To je posao koji me hrani, koji mi je dao sansu da stanem na svoje noge kad niko drugi nije bio uz mene.

Dok drugi objavljuju slike s putovanja i vecera, ja radim nocne smjene i vracam se kuci umorna, ali mirne savjesti. Nema tu glamura, ali ima ponosa. U svijetu gdje se svi prave da su nesto vise nego sto jesu, ja sam odlucila da budem ono sto jesam – zena koja zna sta znaci borba.

Ali priznacu – umorila sam se od samoce. Nije lako kad svaki dan cutis sama sa sobom. Kad skuhas rucak i nemas s kim da ga podijelis. Kad imas srce puno ljubavi, a niko da ga osjeti. Zivot u tudjini te nauci da cijenis male stvari – osmijeh, rijec podrške, toplu ruku na ramenu.

Ne trazim savrsenstvo, ni bogatstvo. Samo postenog muskarca, onog koji zna da je vrijednost u dusi, ne u novcaniku. Hocu nekog ko ce znati da volim iskreno, bez interesa i bez glume. Mozda to danas zvuci naivno, ali ja jos vjerujem da postoje takvi muskarci.

Ako negdje citam ovo, mozda si bas ti taj koji zna cijeniti jednostavnost i toplinu. Ja sam ovdje, ziva, prava, bez maski i filtera. I ne bojim se da kazem – zeljela bih nekog da s kim cu konacno pricati, a ne samo cutati.