Imam 37 godina. Radim u Lidlu, na nogama sam od jutra do mraka. Sama odgajam dijete i borim se koliko mogu. Ali, iskreno… više ne mogu sama.

Nije ovo žaljenje, već tiha molba. Da, jaka sam – ali umorna. Umorna od večera u tišini, od snova koje sam zaboravila, od zagrljaja kojih nema.

Ne tražim milostinju. Ne treba mi sponzor. Trebam nekog normalnog. Nekog ko će me razumjeti. Ko će mi reći “odmori, ja ću danas”. Nekog ko zna šta znači biti oslonac i partner.

Ako si čovjek koji ne bježi kad postane teško… Ako znaš da ljubav nije samo leptirići, već i svakodnevna briga, pažnja i ruka kad padaš – javi se.

Jer možda baš ti možeš biti razlog što ću opet vjerovati u sreću.