Zovem se Dragana, imam 47 godina, razvedena sam i majka jednog odraslog sina. Već godinama radim kao kasirka u Lidlu. Ljudi me poznaju, svakodnevno pozdravljaju, neki se i šale sa mnom dok prolaze kroz kasu. Uvek sam nasmejana, ljubazna, uredna… ali niko ne zna koliko je teško kada taj dan završi.
Kada zatvorim kasu, skinem uniformu i krenem kući – ostajem sama. Nema više onog ko me pita kako sam, da li sam umorna, da li mi treba nešto. U četiri zida je tišina. I ta tišina ume da boli više nego bilo šta drugo.
Bila sam udata, ali brak nije opstao. Trudila sam se, davala sebe, ali kad ljubav postane navika, a razgovor prestane – ostaješ samo senka onog što si bila. Posle razvoda sam se posvetila detetu, poslu, svakodnevnim obavezama. I tako su prošle godine. A ljubav? Ona je ostala po strani, neplanirano.
Ne tražim princa, ni bajku. Tražim nekog običnog, iskrenog, stabilnog. Nekoga s kim mogu popiti kafu, pogledati film, nasloniti glavu na rame i znati da nisam sama. Želim nekog kome ću biti važna.
Ako si čovek koji ume da vidi ženu iza umora, osmeha i svakodnevne borbe – možda sam ja baš ona koju tražiš.

JAVI MI SE NA → KONTAKT
Leave a Reply