Zovem se Marijana, imam 39 godina i dolazim iz jedne manje sredine u Hrvatskoj. Od rođenja imam problema s vidom. Vidim slabije, nosim naočale gotovo cijeli život, a kroz sve ove godine prošla sam i operacije, preglede, razna liječenja. Naučila sam živjeti s tim, ali još uvijek nisam naučila kako da živim s tim da me ljudi zbog toga gledaju drugačije.

Nisam tražila sažaljenje. Radim, brinem o sebi, kuham, smijem se, pomažem roditeljima. Iznutra sam vesela, emotivna, vjerna i topla osoba. Ali kad je u pitanju ljubav, tu sam doživjela najviše boli. Mnogi me u startu otpišu jer “nisam kao druge”. Neki me uopće ne pozovu drugi put, neki nestanu kad im spomenem problem s vidom.

Zbog toga sam se zatvorila u sebe. Počela sam misliti da nisam dovoljna. Da možda nije suđeno da me neko zavoli. A onda sam stala i rekla sebi – ja vrijedim. Možda ne vidim savršeno, ali vidim ono najbitnije: ljudsku dušu, iskrenost i dobrotu.

Zato ovo pišem. Jer možda negdje postoji muškarac koji traži baš to – ženu koja zna voljeti iskreno. Koja neće gledati površno, koja neće suditi, koja zna slušati i biti podrška. Možda negdje postoji onaj koji traži dušu, a ne samo sliku.

Ako si umoran od praznih lica i igara, možda je ovo poruka koju si trebao pročitati.

JAVI MI SE NA → PROFIL