Zovem se Jasna, imam 48 godina i živim u Nemačka.
Iza mene su dva braka.
Dva pokušaja da napravim život sa nekim.
I oba puta sam verovala da će trajati zauvek.
Ali nije bilo tako.
„Oba puta su sumnjali u mene“
Prvi muž je stalno sumnjao u mene.
Gde idem.
S kim pričam.
Zašto kasnim.
Mislila sam da će vremenom postati bolje.
Nije.
Posle razvoda sam rekla sebi:
„Nikada više takav brak.“
A onda sam upoznala drugog čoveka.
I na početku je sve bilo lepo.
Ali vremenom se ista priča ponovila.
Opet ljubomora.
Opet nepoverenje.
Opet osećaj da se stalno pravdam.
I drugi brak se raspao.
„Ćerka se udala i ostala sam sama“
Imam jednu ćerku iz prvog braka.
Moje najveće bogatstvo.
Prošle godine se udala i otišla svojim putem.
I tek tada sam prvi put osetila pravu samoću.
Stan je postao tih.
Nema više njenog smeha, priče ni galame.
Samo ja i tišina.
„Radim u staračkom domu“
Radim u staračkom domu.
I svaki dan gledam koliko čoveku u starosti znači da ima nekoga svog.
Nije najgore kada bole leđa ili noge.
Najgore je kada nemaš kome da kažeš:
„Dodaj mi čašu vode.“
I zato često pomislim:
„Ne želim takvu starost.“
„Ne planiram da ostarim sama“
Da budem iskrena…
ne planiram da ostatak života provedem sama.
Jer kada dođu godine, kada krenu bolovi i kada išijas udari…
tada čovek shvati koliko mu treba druga osoba.
Treba ti neko da te zagrli.
Da ti skuva kafu.
Da zajedno ćutite i smejete se.
„Nisam izgubila veru u ljubav“
I pored svega što sam prošla, nisam postala hladna žena.
I dalje verujem da postoji muškarac koji zna šta znači poštovanje i normalna ljubav.
Ne tražim savršenstvo.
Tražim mir.
„Tražim ozbiljnog muškarca“
Ne zanimaju me igrice i prolazne priče.
Tražim ozbiljnog gospodina za život u dvoje.
Nekoga ko želi emotivnu i normalnu ženu pored sebe.
Nekoga ko neće gledati samo spoljašnjost, nego srce.
„Ako postoji čovek za miran život…“
Ako si muškarac kome je dosta laži i glume…
Ako želiš ženu koja zna da voli i poštuje…
javi se.
Možda još nije kasno da dvoje ljudi pronađu ono što su ceo život tražili.
