Ja sam Marina, imam 48 godina i razvedena sam. Cijeli život bila sam ona mirna, dobra žena koja vjeruje u ljubav, u poštovanje, u zajednički trud. Mislila sam da će se dobro vratiti dobrim, ali nekad u životu naučiš da nije svako spreman cijeniti ono što dobije.
Moj brak je pukao onda kada sam shvatila da ne mogu biti jedina koja se bori. Ne zamjeram više nikome ništa — nekad ljudi jednostavno nisu za tebe, koliko god da si se nadao drugačije. Danas biram mir, ali to ne znači da se odričem ljubavi. Samo znači da više ne pristajem na ono što me slama.
Često me pitaju šta će meni muškarac u ovim godinama. A ja se nasmijem, jer znam da godine ne određuju šta srce želi. Ako muškarci od šezdeset traže nježnost i pažnju, zašto bi žena od četrdeset osme glumila da joj ne treba bliskost?
Ne tražim čudo, ni bajku. Samo normalnog, zrelog čovjeka koji zna šta znači imati ženu pored sebe. Nekoga ko ne broji moje godine, nego razumije moje tišine. Nekoga ko zna reći pravu riječ, u pravo vrijeme, i ko vidi vrijednost tamo gdje drugi gledaju površno.
Ako takav čovjek još postoji, možda će baš on prepoznati ovu priču.
Ako želiš da me kontaktiraš ili vidiš moje slike, klikni na sledeću stranicu.