Ja sam Ivana, imam 34 godine, živim u Splitu i radim u firmi gdje sam uvijek među muškarcima. Pametna, uredna, pristojna – sve ono što bi nekad bila prednost, danas izgleda mana. Kad im pokažeš da znaš što hoćeš, svi pobjegnu. Kad šutim – kažu da sam hladna. Kad se nasmijem – da sigurno nekog imam.

A istina je… nemam nikoga. Navečer dođem doma, skinem šminku, pustim kosu i sjednem sama. I pitam se – gdje su nestali normalni muškarci? Oni koji ne traže djevojčicu, nego ženu?

Ne želim nikog da hranim, ni da odgajam. Hoću muškarca uz kojeg ću biti mirna, a ne umorna. Da zna što znači poštovanje, da zna stati iza riječi, da ne bježi kad osjeti da mu žena vrijedi.

Znam da će mnogi reći „laka si“ ili „previše biraš“. Neka. Radije ću biti sama nego s nekim kome moram objašnjavati što znači prava ljubav.