Zovem se Laura, imam 35 godina i vec osam godina zivim u Sloveniji. Ovdje radim, imam svoj stan, uredjen zivot, stabilnu svakodnevicu… sve ono sto sam kao mladja smatrala da je dovoljno da covjek bude ispunjen. Ali, kako godine prolaze, shvatis da to “sve” znaci malo, ako ga nemas s kim podijeliti.

Zivim normalno, kao i svi – ustajem rano, radim, obavim kupovinu, kuham, sredim stan… i onda se dan zavrsi. I onda dodje ono najteze: tisina. Tisina kad legnes, a nema ko da te pita jesi li umorna. Nema ko da te zagrli bez razloga. Nema kome da kazes „tu sam“, „fali mi nesto“, „hvala sto postojis“.

Ja sam Hrvatica, ovdje sam dosla da radim i ostala. Upoznala sam puno ljudi, ali ne i onog pravog. Uvijek nesto fali – dubina, iskrenost, ono “nesto” sto se rijecima ne opisuje. Ne trazim savrsenstvo. Zelim samo nekoga ko zna sto znaci imat zenu pored sebe. Nekoga kome nije tesko da pokaze da mu je stalo.

Volim jednostavne stvari – jutarnju kavu u dvoje, laganu setnju, veceru uz smijeh, razgovor bez pritiska. Voljela bih upoznati muskarca koji zeli ozbiljnu vezu. Koji zeli partnerku, ne prolaznu pricu.

Ako si negdje blizu – ili daleko, ali ti je srce otvoreno – javi mi se. Ne obecavam bajku, ali obecavam iskrenost. I mozda bas od ove poruke krene nesto sto oboje cekamo.

JAVI MI SE NA → PROFIL