Nekad sam mislila da će sve u životu ići svojim tokom – ljubav, brak, obitelj. I išlo je, barem na početku. Bila sam sretno udata, dobila dijete koje mi je cijeli svijet. Ali brak nije izdržao. Sve se srušilo. I otad, kao da sam nevidljiva.
Radim kao tajnica već godinama. Uvijek uredna, nasmijana, pristojna. Ljudi mi kažu da zračim toplinom, ali kad dođem kući, kad skinem osmijeh koji nosim cijeli dan – ostanem sama. Samo jedna žena. Jedna mama. I puno tišine.
Muškarci se često povuku čim čuju da imam dijete. Kao da sam automatski preteška, prekomplicirana, ili još gore – manje vrijedna. Nitko ne pita kakva sam zapravo. Nitko ne zna koliko ljubavi imam u sebi, koliko nježnosti, koliko čekanja u tišini.
Ne tražim bajku. Ne tražim savršenstvo. Samo tražim nekoga tko će me vidjeti srcem, a ne kroz prošlost. Nekoga kome neće smetati što sam već prošla kroz oluje, jer upravo me one naučile kako se voli iskreno.
Ako još postojiš negdje – ti koji znaš gledati dublje – možda si baš ti onaj kojem se nadam.
JAVI MI SE NA → KONTAKT
Leave a Reply